utorak, 27.07.2010.

Sile saveznice

Ponekad mi se čini kako čovjek kada previše voli stvori kontra-efekt ljubavi i zbog nekakvog neurotičnog straha od gubitka voljene osobe stvori silu koja kad-tad doprinese tomu da se dvoje ljudi razdvoji. Mislim da, što se više povećava tvoja ljubav prema nekoj osobi na ovoj strani svemira, to se sve više povećava i vjerojatnost da u konačnici nećete završiti zajedno na nekoj drugoj, nama suprotnoj strani.
To je zakon ravnoteže i protiv njega ne možemo.
Kada ne bi strahovali, bojali se i neprestano u podsvjesti čuvali misao o nesretnom završetku, možda ga ne bi ni dočekali. Priroda ne bi bila uznemirena prevelikom količinom sile koja se stvorila oko nas i koja nas baš poput nevidljivog omotača steže i ne da nam mira stvarajući tako potrebu razvoja i kontra-sile.
Nezamislivo je što sve ljudski mozak može učiniti. Osim što upravlja svim procesima i funkcijama u tijelu, zaslužan je i za naše misli i vjerovanja pa tako ima ogroman utjecaj i na ono što nam se događa i na koji način to percipiramo. Stoga bi nam Snaga Volje svima trebala biti saveznica jer voljom možemo okrenuti i najveći kamen, pretrčati najdulju stazu i preplivati najširu rijeku (tako barem ide nekakv klišej)...a kako onda ne možemo odlučiti ono što bi od svega toga trebalo biti najlakše: što ćemo činiti? Jednom je davno jedan mudrac dobro rekao kako čovjeku ne fali snage, nego mu fali volje. Kada nešto jako želimo, nađemo način da to i ostvarimo.
To je valjda tako sa svime osim s ljudima. Oni su toliko komplicirana bića da je gotovo nemoguće predvidjeti posljedice njihovih ponašanja i upravo ih zbog toga ne možemo ni posjedovati kao što posjedujemo hlače ili CD najdražeg izvođača...
I čini mi se da idemo u krug.
I mislim da ne smijemo voljeti svom snagom. A lako možemo doći do takvog zaključka ako se sjetimo početne teze...u nama se stvara strah koji rađa silu oporbu, a ona ne pridonosi sreći...
Kada bi nekako htjeli ostati svoji, možda bi onda i taj netko htio postati naš pa nikakva ravnoteža ne bi morala uplesti svoje prste jer ne narušavamo prirodni poredak...čovjek je slobodan da odlučuje što želi... a bez posljedica je očito samo kada odlučuje koliko će kome dati, ne uzeti!

- 09:51 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.06.2010.

Odlasci..

Uvijek popraćeni tugom, suzama i osjećajem gubitka..shvaćeni uvijek tako konačno..iako možda i nisu dugoročni, bole kao da jesu..
A kada odlazi osoba koja je prisutna u tvom životu neko dogledno vrijeme, koja zna i prepoznaje sve tvoje ličnosti, maske, snove, želje, nadanja, strahove?
Kada ode osoba koja te zna bolje negoli li ti sam sebe?
Takav odlazak, ma kako kratkoročan bio, izaziva dugoročnu bol..gotovo nepopravljivu..ostavlja prazninu koju nitko i ništa ne može umanjiti a kamo li izbrisati..ostaje samo nada da će to vrijeme izbivanja te osobe iz tvog života proći što brže..kažeš sama sebi: Ok, organizirat ću se, ići ću tu i tamo, raditi ću to i to, više ću vremena posvetiti osobama koje sam možda do tada zanemarivala..proći će vrijeme..izlaziti ću i zabavljati se..
Uporno u glavi vrtiš fimove kako taj odlazak možda i ima pozitivnih strana..ona to mora napraviti, nije njen izbor..to je nešto što treba i meni i njoj..a zapravo samo navodiš glupe izgovore kako ne bi dopustila sama sebi da osvijestiš osjećaj okrivljavanja..ona odlazi i ostavlja me ovdje, gdje trenutno ne želim biti..nikako ne samu, ali bez dijela same sebe..bez polovice svoga bića..
Ne možeš a da joj ne zamijeriš što je nema..
..jer ipak, uvijek su krivi oni koji odlaze..

- 23:41 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.06.2010.

politika ljubavi

Reperkusije bivših ljubavi, iliti (ne)očekivane posljedice istih..
Koliko trajne i dugoročne mogu biti?
Što učiniti kada osvijestiš da određenu osobu, u budućem tekstu, prvu ljubav, nikada nećeš preboljeti? Koliko je taj isti akter oštećen nepovratno?
Kako je lako zapravo ljubav i osjećaje svesti na politološke termine..ali nije jednako lako donijeti odluke o tome na koji način nositi se s određenim problemima koji se jave u trenucima osvješćivanja..

prilično je zajebano kad si u nazovi to sretnoj sadašnjij vezi, a kad vidiš bivšeg noge ti se odsijeku, srce počne malo jače i brže kucat, fokus s do tada strahovito zanimljivih tema nestane i raspline se u vihoru nekih čudnih nedefiniranih osjećaja..ali ja sam ga prebolila, ne želim više biti s njim - kažem sama sebi i frendici koja zbunjeno pogledava i mene i ljude oko mene..objašnjavam joj kako je ta priča gotova.. Ne, mi smo svoje prošli, ne bih više nikad mogla biti s njim - kažem, i ne znam koga više uvjeravam u to.
A sve do tog trenutka susreta,svaki atom mog tijela je uistinu bio uvjeren u to..je li to bilo samo zavaravanje ili su stvarno neke bivše ljubavi nemoguće za preboljeti?
Kaže mi frendica, ona je znala da je svog preboljela onog trenutka kada joj je postalo svejedno..suprotnost ljubavi nije mržnja, već ravnodušnost..
a što ako sam ravnodušna sve do našeg susreta? ako mi život sasvim savršeno funkcionira, organizirana sam i sretna sve dok mi nije u vidokrugu..kako to nazvati, definirati..buni li se moj razum ili duša kada ga vidi i zna da ga više nema..ili je to neki normalan osjećaj kada nakon nekog vremena sretneš osobu koja je prilično dugo vremena bio centar tvog života..možda bi se to na neki način moglo usporediti s osjećajem narkomana koji je već neko vrijeme "čist"..znaš da ne smiješ, da nije dobro za tebe i tvoju sadašnjost a kamo li budućnost..ali ipak se prepuštaš..posrneš, i uzmeš to što ti treba..za dobra stara vremena..samo još jednom..
vratiš se lošim starim navikama..i sljedeće jutro ti je žao..
kada prestaneš raditi iste greške s istom osobom? jer bez obzira što ti razum nalaže, osjećaji su nekad glasniji i bučniji..
i tu dolazimo do konačnog pitanja- konfliktnog područja razuma i duše, je li ono što želiš upravo ono što ti treba?

- 22:25 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 16.03.2010.

Suprotnosti se privlače, ali ...

Pred dosta dugo vremena čula sam rečenicu koja mi od tada ne prestaje zujati u ušima..bio je to odgovor na izrečeno ili možda čak bolje, nadopuna rečenice koju tako često čujemo iz usta raznih tipova parova..to je ujedno i opravdanje za svekolike situacije koje u početku nemaju tendenciju postati problematične ali s vremenom upravo to i postanu, ali i objašnjenje za odabir druge polovice koji se smatra, pa možda ne neprimjerenim odabirom, ali svakako pomalo luckastim ..
Naime, nadopuna svima nam tako srcu prirasle izreke, „suprotnosti se privlače”, glasila je „ali sličnosti se vole”..
Moram priznati da mi se u dotičnom trenutku ta izjava činila, ne samo logičnom i primjerenom, već i sasvim točnom..pa tko pobogu može pronaći sreću, ispunjenje i potpuno razumijevanje od strane osobe koja je sasvim suprotna njemu samome..
ipak, ljudi čak i prijatelje biraju po kriteriju sličnosti, kako neće partnere..nije li lakše biti u vezi s osobom koja ima barem slične, ako ne i iste, prioritete, interese, preferencije..
Koliko je isplativo uporno plivati uzvodno?
Uporno objašnjavati, uspoređivati, smišljati analogije, metafore i slično kako bi približili svojoj, nažalost ne tako kompatibilnoj polovici, što je zapravo vama u glavi?
U kom trenutku shvatiš da uzalud pokušavaš pronaći dodirne točke vaših osobnosti, sklonosti, aktivnosti?
Kada ti kompromis postane jedino sto radiš u vezi?
Postoji li jasno definirana linija koju kompromisom ne smiješ preći kako pritom ne bi izgubio sebe?
Možda je recept za uspješnost takvih veza upravo u odustajanju..
Odustajanju od toga da prilagodiš i podesiš svoju polovicu svom, za njega / nju izmišljenom kalupu..možda kada bismo prihvatili razlike ne bi bilo potrebe za kompromisom, sukladno tome, ne bi bilo mjesta strahu od gubljenja samoga sebe..
Ali to još uvijek nije odgovor pitanju mogu li se suprotnosti dugoročno voljeti ili je ta privilegija dozvoljena samo sukladnim i skladnim polovicama?

- 17:40 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.03.2010.

Kada ostane praznina čuje se samo jeka

Sjedim na ležaljki na plaži i dok jednim uhom slušam što priča Austrijanac, drugim pokušavam pratiti tijek razgovora između dvije frendice koje su se isključile iz društva iz očito jako bitnog razloga. Naime, Marinu je ostavio dečko, prije nekoliko minuta i to preko poruke iz razloga jer mu nije odgovorila za vrijeme večere. Koji apsurd, pomislim. A upravo joj je taj isti dečko prije samo dva dana rekao da mu se ne javlja dok se ne vrati kući, a sad se odjednom duri. Muškarci! Tihanin odgovor je vrlo zanimljiv. Barem ono što uspjevam čuti jer mi nadobudni Austrijanac s water-pipeom u ustima pokušava nešto objasniti ili pitati, nisam sigurna, ali kako ne bi ispala suviše nepristojna, natjeram se da ga saslušam i prokomentiram njegove rečenice koje, ajmo reći, solidno slaže baš na engleskom jeziku na kojem mu ja i odgovaram. Na trenutak se opet isključim od uputa kako se pravi ovo tu što oni puše, a što , kako kažu, ne ostavlja nikakav utjecaj na čovjeka. Nije mi baš zanimljivo jer sam to slušala i prvu večer kad smo ih upoznali. A sada im je već zadnja. Tko bi rekao, dva tjedna su brzo prošla.
-Nemoj mu to dopustiti.-iznova jasno čujem Tihanin glas-Ovako te samo provjerava koliko daleko može ići. Sigurno već zna da ćeš svaki put kad on kaže da prekida, slati mu poruke da to ne učini i skakati na svaki njegov mig. Ako on nema povjerenja u tebe i ako ti predbacuje za svako tvoje druženje s prijateljima, onda on nije pravi dečko za tebe. Vidiš da se samo živciraš...
-Da, ali kad smo zajedno, nama je jako dobro.-začujem očajnu rečenicu koju je valjda svaka djevojka upotrijebila barem jednom
Sada mi se već pomalo digla kosa na glavi i na trenutak mi se javi sreća i zadovoljstvo jer nemam tako nekog debila pokraj sebe koji bi me tlačio svojim osobnim, a prije svega pogrešnim, zaključcima i zbog kojeg bih se živcirala ili bila totalno iskomirana toliko da mi uništi cijeli odmor i cijelo ljeto. Nitko to ne zaslužuje.
Onaj Austrijanac koji me je uporno pratio većinu svog boravka ovdje i od kojeg sam ja često uspješno bježala, sada izgovara rečenicu na francuskom koja će mi pomoći u mom daljnjem radu u jednoj turističkoj agenciji. Zapravo, nije to tako ni loše, kada dođu priglupi frančeki koji pojma nemaju o stranim jezicima, pravi je izazov objasniti im što sve moraju učiniti da bi se prijavili za kamp. U pauzi mog novog predmeta učenja, čujem Marinu kako se i dalje jada Tihani govoreći joj kako će njen, sada već možda bivši dragi, cijelu krivicu svaliti na nju. Htjela bih se uključiti u razgovor, ali mi baš i ne polazi za rukom jer mi moji dragi prijatelji vrlo požrtvovno prave društvo.
Moj Bože!-pomislim. – Koji je to ključan trenutak u kojem se odlučimo na kompromis-na ono što zapravo nismo htjeli? Strašna je pomisao da zbog ljubavi drugog gubimo ljubav za sebe. I dok neprestano tražimo opravdanja za druge ne vidimo kako sve ono što nas je vezalo polako blijedi. Ne vidimo da naš rezervoar osjećaja i razumijevanja polako nestaje, da postajemo prazni i bezbojni, a da sve ono što smo dali pliva nizvodno ne nalazeći plodno tlo da preživi. Kome smo onda korisni? Sebi? Drugima koji možda zaslužuju više?
Kada ostane praznina čuje se samo jeka.

- 22:48 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 23.02.2010.

Pepeljuga i konj

Korzo pondjeljkom navečer..prazno, pusto..danas i kišno..
samo nadobudni šeću.. MI sjedimo u Malom caffeu..upravo odustale od ispita razmisljamo o sudbinama i višim silama koje djeluju upravo u tom trenutku..
tu i tamo poneki par prođe mokrim Korzom ali nam teško odvuče pozornost s tako nadasve kreativne i godinama sasvim primjerene teme..
neočekivano, razgovor je zamro..shvatile smo da obje gledamo u istom smjeru..nije bilo greške..to je jedino što se u tom trenu zbivalo u našem vidokrugu..
još jedan u nizu prosječnih, društveno konformiranih parova (mislile smo MI) prošao je Korzom i odjednom, usred ničega, zastao i strastveno izmijenio tjelesne izlučevine iz usne šupljine..to je trajalo i trajalo i trajalo..
nije bilo teško zaključiti iz priloženog da se radi o novopečenom, vrlo mlađahnom paru kojemu ne treba posebni poticaj za iskazivanje nježnosti..pa makar vrijeme, mjesto i kontekst bili krajnje neprimjereni..
tako je rekla jedna od nas..druga se s nostalgijom prisjetila svoje prve teenagerske ljubavi..
obje smo se zapitale u kojem trenutku postanemo toliko društveno sputani i ograničeni društvenim pravilima i normama..kada počnemo vagati je li u redu poljubiti osobu koju volimo?
srećom pa se naše društvo samoproglašava vrlo tolerantnim, liberalnim i slobodnoumnim..ha..ironije li..
a upravo nas to i takvo društvo stavlja u okvire, neprikosnoveno određujući poželjna i nepoželjna ponašanja kojima se mi dodvoravamo a istovremeno i osuđujemo..
trebamo li u većoj mjeri i duže zadržati ponešto teenagerske buntovnosti i prestati ponašati se prema očekivanjima postavljenim od strane društva koje 'toliko poštujemo i cijenimo'?
što li je to od prve ljubavi ilii pak prve greške (svakom svoje) što bi ipak trebali prakticirati u zrelijoj i 'pametnijoj' dobi u kojoj održavamo tako stabilne, ozbiljne i nadasve sretne veze?
za početak, spontanost, prirodnost, neopterećenost tuđim mišljenjima, nedodirljivost..tome još nadodajmo malo kreativnosti, neizvjesnosti, pokoji leptirić u želucu i da, dobijemo bajku u koju smo davno prestali vjerovati..
no, vratimo se na kišno Korzo ponedjeljkom..
samo manje ograničenosti će biti dovoljno da Pepeljugu pretvorimo u princezu a konju pridodamo princa..

- 01:18 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2010  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sve što padne na pamet...o svemu, svačemu, svakome ponešto, pomalo...

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Misli...

Pazi što poželiš, možda to i dobiješ..

Teku mi suze od smijeha, ako se prestanem smijati ostat će samo suze..